Šuma (Radoš Radović)

Šuma

Kroz pomiješane boje suncem okupane,
Od vihora mekog u polja svježine,
Lomio se pogled i krčio grane,
Gubeći se zbunjen od tvoje siline.

Sva ta divljač što te kiti duhom,

Šum osjeti na poljani cvijeća,

Ali takav šum još se ne ču uhom,

I takva se još nigdje ne doživi sreća.

 A samo dubina plavog okeana,

S tobom bi se možda mogla uporedit',

Koliko si poznata, toliko si strana,

I s tobom se ništa ne bi moglo mjerit'.

Zar je čovjek zlotvor naopake ćudi?

Koji kuda prođe ne ostavi sjeme,

Zar će ljudska nemoć i tebi da sudi,

Baš tebi pred kojom nemoćno je vrijeme?