JASIKA
Nad krovovima nebo sivo,
a izmaglica vlažna luta
i ko prozračno meko tkivo
pokriva pravce moga puta.
Na omorini ljudi, zveri,
i bilje, sve se mrtvo čini.
- Jasika jedna tek treperi.
Jasika tanka u visini.
Treperi samo, o jasiko!
Taj tamni nagon što te kreće
razumeo još nije niko,
razumeti ga nikad neće.
No on za mene sada znači
taj neumitni život što se
nikada jošte ne pomrači
i koji mutne struje nose.
Pobednik večni, uvek čio,
izvan dobroga i van zloga,
danas ko juče što je bio,
jači od smrti i od boga.
Treperi samo, o jasiko!
Gledam te s čežnjom i sa tugom.
Na bolove sam davno svik'o,
sa jadom živim kao s drugom.
I kad na život mislim ceo,
koji je bio što je sada,
na moju dušu ko crn veo
ogromna, teška senka pada.
No ko pauka što za mrežu
vezuju tanki konci oni,
drhtaji tvoji mene vežu
za večni život od iskoni.
I u dnu tužne duše moje,
ko nagoveštaj nove vere,
veselo kao lišće tvoje,
nagoni tamni zatrepere...
MILAN RAKIĆ
(Beograd, 1876 — Zagreb, 1938)
Milan Rakić rođen je u Beogradu 1876. godine. Potiče iz ugledne beogradske porodice u kojoj je rano stekao široko obrazovanje. Pored oca Mite i djeda po majci, akademika Milana Đ. Milićevića imao je sve uslove za tako nešto. Studirao je prava u Parizu, a po povratku u zemlju ušao je u diplomatsku službu. U njoj je proveo veći dio života. Bio je u Skadru, Bukureštu, Stokholmu, Kopenhagenu, Sofiji i Rimu.
Svojim prvim pjesmama javio se u "Srpskom književnom glasniku" iz 1902. godine. Njegovi uzori u poeziji bili su u početku francuski parnasovci i simbolisti. Od njih se učio savršenstvu forme, preciznosti izraza, jasnosti i umjetničkoj disciplini. Malo je pisao, objavio je oko pedeset pjesama i dvije tanke sveske stihova 1903. i 1912. godine i posle toga samo još nekoliko pjesama.
Sav prožet osjećanjem opšte nedovoljnosti, proliva suze bola nad "tuđim nesrećama i neiscrpnom našom bijedom". Situacija čovjekove učmalosti i njegovog robovanja na zemlji našla je u njega osoben izraz u "Dolapu" i "U kvrgama". Jedini izlaz iz te situacije po njemu je smrt. Rakićev pesimizam obojen je ironijom i samoironijom.
Protivtežu tom egzistencijalnom očaju nalazimo u njegovom snažnom senzualizmu, u žudnji za punoćom života. On odbacuje svaku obmanu, svaku uljepšavajuću sliku i bez straha se suočava sa smrću. U ljubavi, pak, smatra da je istinit samo trenutni zanos. Ljubav je u njegovim pjesmama stavljena pod lupu hladnog razuma. Poznate njegove pjesme ljubavne tematike su "Iskrena pesma" i "Očajna pesma".
Svog pesimizma i skepse Rakić se oslobađa samo u rodoljubivim pjesmama i to u ciklusu "Sa Kosova" sa svega sedam pjesama. Rakićeve kosovske pjesme nose u sebi nešto od autentičnosti našeg srednjeg vijeka. Njegovo rodoljublje je plemenito, a jezik čist i krepak, što i pokazuje pjesma "Na Gazi Mestanu". Umro je u Zagrebu 1938. godine, a sahranjen je u porodičnoj grobnici na Novom groblju.
(Beograd, 1876 — Zagreb, 1938)
Milan Rakić rođen je u Beogradu 1876. godine. Potiče iz ugledne beogradske porodice u kojoj je rano stekao široko obrazovanje. Pored oca Mite i djeda po majci, akademika Milana Đ. Milićevića imao je sve uslove za tako nešto. Studirao je prava u Parizu, a po povratku u zemlju ušao je u diplomatsku službu. U njoj je proveo veći dio života. Bio je u Skadru, Bukureštu, Stokholmu, Kopenhagenu, Sofiji i Rimu.
Svojim prvim pjesmama javio se u "Srpskom književnom glasniku" iz 1902. godine. Njegovi uzori u poeziji bili su u početku francuski parnasovci i simbolisti. Od njih se učio savršenstvu forme, preciznosti izraza, jasnosti i umjetničkoj disciplini. Malo je pisao, objavio je oko pedeset pjesama i dvije tanke sveske stihova 1903. i 1912. godine i posle toga samo još nekoliko pjesama.
Sav prožet osjećanjem opšte nedovoljnosti, proliva suze bola nad "tuđim nesrećama i neiscrpnom našom bijedom". Situacija čovjekove učmalosti i njegovog robovanja na zemlji našla je u njega osoben izraz u "Dolapu" i "U kvrgama". Jedini izlaz iz te situacije po njemu je smrt. Rakićev pesimizam obojen je ironijom i samoironijom.
Protivtežu tom egzistencijalnom očaju nalazimo u njegovom snažnom senzualizmu, u žudnji za punoćom života. On odbacuje svaku obmanu, svaku uljepšavajuću sliku i bez straha se suočava sa smrću. U ljubavi, pak, smatra da je istinit samo trenutni zanos. Ljubav je u njegovim pjesmama stavljena pod lupu hladnog razuma. Poznate njegove pjesme ljubavne tematike su "Iskrena pesma" i "Očajna pesma".
Svog pesimizma i skepse Rakić se oslobađa samo u rodoljubivim pjesmama i to u ciklusu "Sa Kosova" sa svega sedam pjesama. Rakićeve kosovske pjesme nose u sebi nešto od autentičnosti našeg srednjeg vijeka. Njegovo rodoljublje je plemenito, a jezik čist i krepak, što i pokazuje pjesma "Na Gazi Mestanu". Umro je u Zagrebu 1938. godine, a sahranjen je u porodičnoj grobnici na Novom groblju.
Нема коментара:
Постави коментар