Aleksandar Sergejevič Puškin - Pjesniku

PJESNIKU

Za ljubav svijeta - ljudi, Pjesniče ti ne mari!
Velike hvale huka - to je trenutan šum.
Hladan je smijeh gomile; glupakov sud pokvari
Smisao. Al' ti budi - čvrst i sam ko tvoj um.

Ti - car si. I sam živiš. Kreće te volja tvoja,
Tamo kuda te vodi slobode tvoje put.
Usavršavaj samo duhovna blaga svoja,
Ne traži da svijet puni - mirnog ti posla kut.

Blagorodni su samo tvog srca pravi trudi;
O djelu umjetničkom umjetnik strože sudi...
A pusti i glupaku, pusti gomili toj

Neka te brani, ili šta hoće neka zbori
Nek' pljuje onaj oltar gdje tvoja svjetlost gori
Nestašluk djece neka koleba presto tvoj.

Aleksandar Sergejevič Puškin

 (1799-1837) 

Ruski pjesnik, potomak Abisinca Avrama Petroviča Hanibala, koji je sa obala Afrike doveden Petru Velikom. Živjeo je u aristokratskoj porodici i rano počeo da piše pjesme, prikazujući pri tome veliku prirodnu obdarenost. Rado je čitao slobodarska djela francuskih pisaca: Voltera, Rusoa i druge. Ta lektira nadahnula je i njega da u svojim pjesmama izrazi napredne ideje revolucionarnog karaktera. Najvažnija su mu djela: Evgenije Onjegin, Boris Godunov, Poltava, Bronzani konjanik i Cigani. Po duhovnoj snazi i pjesničkom poletu Puškinova djela čine vrhunac ruskog pjesništva. Poginuo je u dvoboju sa jednim oficirom u svojoj 38. godini.