Šarl Bodler - Pariski san

PARISKI SAN

1

I jutros zanela me slika

Daleka i neodređena,

Strašnoga jednog krajolika-

Slika, za smrtne neslućena.

U mojem snu se čuda roje!

Tako je ćud uobrazilje

Iz snovidene zemlje moje

Sklonila nepravilno bilje.

I gord uživah ja u svome

Delu, ko slikar kome gode

Opojne slike monotone

Metala mramora i vode.

To beše beskraj od arkada,

Vavilon stubišta; palata

Puna bazena i kaskada

Što teku preko mrkog zlata.

A teški slapovi u peni,

Nalik na zastor od kristala,

Svetlucali su, obešeni

Po zidinama od metala.

Umesto šuma, kolonade

Grlile su jezerca snena;

U vodi džinovske najade

Ogledahu se poput žena.

I tekla je milion milja

Pučina plava, koju rube

Kejovi rujni, sve do cilja

Tamo gde svetovi se gube.

To beše niska neviđena

Dragulja; magični hod vala;

zrcala silna, zasenjena

Blistanjem kom su odraz dala!

Nehajni, tihi Amazoni

Tekli su svodom treperavim

I prosipahu blaga oni

U dijamantski ponor plavi.

Neimar čuda neslućenih,

Kroz tunel, čitav od dragulja

Puštao sam pripitomljeni

Okean, da ko reka kulja.

I sve se, čak i tmine noćne,

Činilo prozračno i čisto,

Kroz mrak bi čak i val, optočen

Kristalnim zracima zablisto.

No nigde zvezde, nigde kresa

Nekoga sunca, da nad krajem

Neszanim osvetli čudesa

Što sopstvenim su sjala sjajem!

A nad tim čudima visoko

Vladahu strašne li novine

Ništa za uši, sve za oko!

Prostranstva večite tišine.

Časovnik, kao glas pogreba,

Podne je izbio zloslutno,

Dok se mrak slivao sa neba

Po svetu zamrlom i mutnom.

2

A kad otvorih oči plamne,

Svoj strašni ćumez ja prepoznah,

I u dušu mi brige tamne

Vrati svakidašnjica grozna.

Časovnik, kao glas pogreba,

Podne je izbio zloslutno,

Dok se mrak slivao sa neba

Po svetu zamrlom i mutnom.

ŠARL BODLER

Istaknuti francuski pjesnik 19. vijeka koji u svom djelu vrši sintezu romantizma (preuzima romantičarske teme: priroda, dosada, bog), realizma i parnasa (lapurlartizam, plastična lepota), tako da ga ne možemo svrstati u neki određeni pokret. Bodler se smatra pretečom simbolizma, pjesnikom koji je otvorio put ka modernoj književnosti.

Rođen je u Parizu, otac mu je umro kada je imao samo 6 godina. Ostaje sa majkom koja se preudala, što ga je jako pogodilo i odlučuje da napusti dom. Odlazi u kraljevski internat, a zatim u gimnaziju Luj Veliki. 

Boemski život

Već sa 18 godina, Bodler piše prve pjesme i posjećuje boemska mesta. I sam je počeo da živi kao boem, putovao je. Posebno su mu se dopala ostrva Mauricijus i Reunion zbog njihove egzotičnosti. Po povratku u Pariz, zaljubljuje se u jednu mulatkinju i ona mu postaje ljubavnica. 

Bodler je nemilice trošio novac naslijeđen od oca, zapao je u dugove, pa čak i pokušao da izvrši samoubistvo. 

Počeo je da piše pjesme i da prevodi priče Edgara Poa da bi otplatio dugove.

Cvijeće zla (Les fleurs du mal)

Svoje najpoznatije djelo, zbirku pjesama Cvijeće zla, objavio je 1857. godine. Zbirka je šokirala javnost jer govori otvoreno o porocima, posebno onim seksualnim. Iako je predgovor knjige posvećen Teofilu Gotijeu, poborniku larpurlartizma, ona ne predstavlja knjigu čistog umjetničkog karaktera, već neku vrstu Bodlerove ispovjesti. Što se tiče strukture samog djela, pjesme su raspoređene po podnaslovima i svaki dio govori o nekom poroku.

Prvi dio se naziva Splin i Ideal jer oslikava dosadu, nezadovoljstvo, agoniju. Drugi dio su Pariske slike, ili život u Parizu koji vode najjadniji ljudi. Treći dio se zove Vino i govori o zloupotrebi alkohola, droge i tjelesnih zadovoljstava. Revolt, poslije svega gore navedenog. Čovjek okreće leđa Bogu i poštuje satanu. Poslednji dio je Smrt. Svakako treba spomenuti njegove najpoznatije pjesme iz ove zbirke, a to su Veze i Albatros.

Bodlerova djela

Saloni, 1845-46

Cvijeće zla, 1857

Moje ogoljeno srce, 1859-60

Lažni raj, 1860

Olupine, 1866

Male pesme u prozi, 1869

Kraj 

Od 1857. godine Bodler je sve češće bio podložan psihičkim smetnjama i napadima i to ga ometa u radu. Boraveći u Naviru, doživeo je krizu, i preminuo je kada je doveden u Pariz, poluparalizovan.