-današnji citat-

"Ima izvesnih patriota zbog kojih nam omrzne otadžbina, i sveštenika zbog kojih nam omrzne crkva i vera, i vojskovođa zbog kojih nam omrzne vojska i herojstvo, i žena zbog kojih nam omrzne ljubav." Jovan Dučić

Vitruvijev čovjek (Leonardo da Vinci)

Vitruvijev čovjek je svjetski poznati crtež italijanskog umjetnika Leonarda da Vinčija iz oko 1487. godine. Uz crtež se nalaze i bilješke temeljene na djelu slavnog starorimskog arhitekte Vitruvija. Izveden je tušem i perom na papiru, a prikazuje figuru muškarca  u dva polažaja koji se preklapaju, s raširenim rukama (u jednoj) te raširenim rukama i nogama (u drugoj), dok su oko njih opisani kružnica i kvadrat. Crtež i tekst se ponekad nazivaju Zakonom proporcija ili, rjeđe, Proporcijama čovjeka. Čuva se u galeriji Gall dell'Accademia u Veneciji i, poput većine radova na papiru, prikazuje se samo povremeno.

Vitruvijev čovjek predstavlja spoj umjetnosti I nauke tokom renesanse, te je savršen primjer Leonardova zanimanja za proporcije. Takođe predstavlja i kamen temeljac Leonardovih pokušaja da uspostavi vezu između čovjeka i prirode, tj. svojevrsnu „kozmografiju mikrosvijeta” (cosmografia del minor mondo) koju je nastavio kroz svoje anatomske crteže, jer je vjerovao kako je struktura ljudskog tijela analogna strukturi svemira.

Sergej Aleksandrovič Jesenjin - Ostade mi zabava jedina

OSTADE MI ZABAVA JEDINA

Ostade mi zabava jedina:
Prst u usta - i zviždanje orno.
Glas me bije kao bludnog sina,
Što skandale pravi neumorno.

Ah! Smešnog li ovog jada moga!
Smešni jadi život ispuniše.
Stid me što sam verovo u Boga,
Boli me što ne verujem više.

Zlatne moje daleke daljine!
Svakodnevje mrtvilom me tače.
Svi skandali moji i sve psine,
Behu zato da izgaram jače.

Maziti i razdirati znaju,
Pesnici,što kobni nose pečat.
Ja sam hteo da u zemom kraju,
Belu ružu s crnom žabom venčam.

Nek' se nisu ni obistinili,
Svi naumi mojih cvetnih dana,
Duša gde su đavli gnezdo svili,
Anđelima,znači,beše dana.

U radosti koju nemir muti,
Čas kad stigne da se otud krene,
U svojo ću posednjoj minuti,
Da zatražim od ljudi kraj mene:

Da za grehe moje nebrojene
I neveru u milost za nas
U rubaški ruskoj stave mene
Pod ikonu na samrtni čas.

Sergej Aleksandrovič Jesenjin (3. oktobar 1895- 28. decembar 1925) bio je ruski pjesnik.
Jesenjin važi za jednog od najboljih i ujedno najomiljenijih pjesnika Rusije. Zbog porijekla sa sela, on je sebe smatrao „pjesnikom sela“, i u mnogim svojim djelima bavio se životom na selu. Rođen je u selu Konstantinovo u Rjazanjskom regionu, 1895.
Počeo je da piše poeziju sa devet godina. Kao vunderkind, preselio se u Moskvu 1912. i počeo da radi kao lektor u izdavaštvu i da paralelno pohađa studije na Moskovskom državnom univerzitetu. Godine 1915, preselio se u Sankt Peterburg, gdje je upoznao pjesnike Aleksandra Bloka, Sergeja Gorodetskog, Nikolaja Kljujeva i Andreja Belog. Uz njihovu pomoć, Jesenjin je izgradio svoju poetiku i postao poznat u književnim krugovima.
Od 1922. do 1923. bio je oženjen američkom plesačicom Izadorom Dankan, koju je pratio na turnejama. Neobično je bilo to da on nije govorio strane jezike, dok ona je znala samo nekoliko desetina riječi ruskog. Kao posljedica alkoholizma, Sergej je stekao loš glas zbog vandalizma po hotelskim sobama. Očaji pijanstva vidljivi su u njegovim pjesmama iz ovog perioda. Brak sa Isidorom nije dugo trajao, tako da se 1923. vratio u Moskvu.
Jesenjin je bio u braku ukupno pet puta. Prvi i drugi brak je bio sa Sinaidom Rajh, sa kojom je imao dvoje djece. Imao je i dvoje vanbračne djece (jedno od njih je bio poznati matematičar i disident Aleksandar Jesenjin Volpin). Poslije Isadore Dankan, oženio se mladalačkom simpatijom Galinom Belislavskajom, a kasnije Sofijom Tolstoj, unukom Lava Tolstoja.
U početku, Jesenjin je podržavao Oktobarsku revoluciju, međutim kasnije se razočarao njenim posljedicama. Veliki broj njegovih djela bio je zabranjen u Sovjetskom Savezu, naročito u vrijeme Staljina.
Posljednje dvije godine Jesenjinovog života su bile pune pijanstva i lutanja, ali je u tom periodu napisao neke od svojih najboljih pjesama. Dugo se smatralao da je svoj život okončao vješanjem u sobi lenjingradskog hotela „Angleter“ (Angleterre) međutim postoji sumnja se da je to bilo ubistvo po nalogu agenata zvanične vlasti. Imao je 30 godina. Galina Belislavskaja ubila se na Jesenjinovom grobu godinu dana kasnije.

-današnji citat-

"Ako si se uputio prema cilju i putem počeo da zastajkuješ i kamenjem gađaš svakog psa koji laje na tebe, nikada nećeš stići na cilj." 
Fjodor Mihailovič Dostojevski

Aleksandar Sergejevič Puškin - Pjesniku

PJESNIKU

Za ljubav svijeta - ljudi, Pjesniče ti ne mari!
Velike hvale huka - to je trenutan šum.
Hladan je smijeh gomile; glupakov sud pokvari
Smisao. Al' ti budi - čvrst i sam ko tvoj um.

Ti - car si. I sam živiš. Kreće te volja tvoja,
Tamo kuda te vodi slobode tvoje put.
Usavršavaj samo duhovna blaga svoja,
Ne traži da svijet puni - mirnog ti posla kut.

Blagorodni su samo tvog srca pravi trudi;
O djelu umjetničkom umjetnik strože sudi...
A pusti i glupaku, pusti gomili toj

Neka te brani, ili šta hoće neka zbori
Nek' pljuje onaj oltar gdje tvoja svjetlost gori
Nestašluk djece neka koleba presto tvoj.

Aleksandar Sergejevič Puškin

 (1799-1837) 

Ruski pjesnik, potomak Abisinca Avrama Petroviča Hanibala, koji je sa obala Afrike doveden Petru Velikom. Živjeo je u aristokratskoj porodici i rano počeo da piše pjesme, prikazujući pri tome veliku prirodnu obdarenost. Rado je čitao slobodarska djela francuskih pisaca: Voltera, Rusoa i druge. Ta lektira nadahnula je i njega da u svojim pjesmama izrazi napredne ideje revolucionarnog karaktera. Najvažnija su mu djela: Evgenije Onjegin, Boris Godunov, Poltava, Bronzani konjanik i Cigani. Po duhovnoj snazi i pjesničkom poletu Puškinova djela čine vrhunac ruskog pjesništva. Poginuo je u dvoboju sa jednim oficirom u svojoj 38. godini.

Stari gitarista (Pablo Picasso)

Stari gitarista iz 1903. godine je jedna od najpoznatijih slika Plavog, simbolističkog perioda Pabla Pikasa. Njegov takozvani Plavi period sastoji se gotovo isključivo od slika prosjaka i skitnica, odbačenih žrtava društva, čiji je patos odraz umjetnikovog ličnog osjećanja usamljenosti. Danas se ova slika nalazi u Institutu umjetnosti u Čikagu.

Plavi period Pablo Pikaso je počeo 1903. godine remek-djelom Sjećanje-Sahrana Kazagemasa. Sliku je posvetio svom bliskom prijatelju Kazagemasu, koji se ubio u jednom pariskom baru zbog neuzvraćene ljubavi. U ovom periodu Pikaso slika mnogo emocionalne psihološke teme ljudskog siromaštva i otuđenja, bolest, bol, patnju. Iz tog perioda je i čuvena slika Stari gitarista.

Slika Stari gitarista je jedan neobičan amalgam manirizma i umjetnosti Pola Gogena i Anrija de Tuluz Lotreka. Na slici se zapažaju blago izvijene konture koje su natopljene ličnom sjetom jednog dvadesetdvogodišnjeg umjetnika, Pikasa.

Slika prikazuje starog, slijepog, čovjeka u pohabanoj odjeći, koji svira ulicama Barselone. Njegova figura je tanka, nalik na skelet, i malo savijena iznad gitare. Gracioznost njegovih mršavih udova podsjeća na El Greka. Velika, braon gitara ispunjava prostor oko gitariste psihički i simbolično. Iako, bezizražajno braon boje gitara postaje upadljiva u odnosu na plavu pozadinu koja je centar i fokus, i za gitaristu, i za posmatarača. I fizički i simbolično gitara popunjava prostor oko usamljene figure gitariste, koji zaboravlja svoje slijepilo i siromaštvo dok svira. Izduženim prstima on trza žice svoje gitare, i kao da svira posljednju pesmu nade. Taj stari svirač prima svoju sudbinu sa mirenjem koje izgleda gotovo svetačko.

Monohromatska hladna plava gama slike uklanja radost promjene boja i svjetla, i kreira ravne dvodimenzionalne forme koje gitaristu izdvajaju iz vremena i prostora. Prigušena plava gama stvara melanholičnu atmosferu i naglašava tužnu temu. Takođe, ulje na panelu stvara tamniju i više pozorišnu atmosferu na slici.

Stari gitarsta je primjer mirne slike sa temom koja se može interpretirati na različite načine. Slijep i siromašan umjetnik zavisi od gitare, a mala naknada prolaznika mu omogućava preživljavanje. Gitara je i muzički instrument koji znači iskazivanje emocija. To omogućava gitaristi da smanji svoju usamljenost. Neki istoričari umjetnosti vjeruju da ova slika izražava usamljeni život umjetnika i njegove borbe za uspijeh u karijeri. Dakle, umjetnost, postaje simbol reakcije i izolacije. Ali, uprkos izolaciji gitarist-umjetnik na ovoj slici da bi preživjeo zavisi od društva. Slika je tako postala jedna snažna alegorija ljudske egzistencije.

-današnji citat-

"Mudrost počinje lutanjem." Sokrat 

Šarl Bodler - Pariski san

PARISKI SAN

1

I jutros zanela me slika

Daleka i neodređena,

Strašnoga jednog krajolika-

Slika, za smrtne neslućena.

U mojem snu se čuda roje!

Tako je ćud uobrazilje

Iz snovidene zemlje moje

Sklonila nepravilno bilje.

I gord uživah ja u svome

Delu, ko slikar kome gode

Opojne slike monotone

Metala mramora i vode.

To beše beskraj od arkada,

Vavilon stubišta; palata

Puna bazena i kaskada

Što teku preko mrkog zlata.

A teški slapovi u peni,

Nalik na zastor od kristala,

Svetlucali su, obešeni

Po zidinama od metala.

Umesto šuma, kolonade

Grlile su jezerca snena;

U vodi džinovske najade

Ogledahu se poput žena.

I tekla je milion milja

Pučina plava, koju rube

Kejovi rujni, sve do cilja

Tamo gde svetovi se gube.

To beše niska neviđena

Dragulja; magični hod vala;

zrcala silna, zasenjena

Blistanjem kom su odraz dala!

Nehajni, tihi Amazoni

Tekli su svodom treperavim

I prosipahu blaga oni

U dijamantski ponor plavi.

Neimar čuda neslućenih,

Kroz tunel, čitav od dragulja

Puštao sam pripitomljeni

Okean, da ko reka kulja.

I sve se, čak i tmine noćne,

Činilo prozračno i čisto,

Kroz mrak bi čak i val, optočen

Kristalnim zracima zablisto.

No nigde zvezde, nigde kresa

Nekoga sunca, da nad krajem

Neszanim osvetli čudesa

Što sopstvenim su sjala sjajem!

A nad tim čudima visoko

Vladahu strašne li novine

Ništa za uši, sve za oko!

Prostranstva večite tišine.

Časovnik, kao glas pogreba,

Podne je izbio zloslutno,

Dok se mrak slivao sa neba

Po svetu zamrlom i mutnom.

2

A kad otvorih oči plamne,

Svoj strašni ćumez ja prepoznah,

I u dušu mi brige tamne

Vrati svakidašnjica grozna.

Časovnik, kao glas pogreba,

Podne je izbio zloslutno,

Dok se mrak slivao sa neba

Po svetu zamrlom i mutnom.

ŠARL BODLER

Istaknuti francuski pjesnik 19. vijeka koji u svom djelu vrši sintezu romantizma (preuzima romantičarske teme: priroda, dosada, bog), realizma i parnasa (lapurlartizam, plastična lepota), tako da ga ne možemo svrstati u neki određeni pokret. Bodler se smatra pretečom simbolizma, pjesnikom koji je otvorio put ka modernoj književnosti.

Rođen je u Parizu, otac mu je umro kada je imao samo 6 godina. Ostaje sa majkom koja se preudala, što ga je jako pogodilo i odlučuje da napusti dom. Odlazi u kraljevski internat, a zatim u gimnaziju Luj Veliki. 

Boemski život

Već sa 18 godina, Bodler piše prve pjesme i posjećuje boemska mesta. I sam je počeo da živi kao boem, putovao je. Posebno su mu se dopala ostrva Mauricijus i Reunion zbog njihove egzotičnosti. Po povratku u Pariz, zaljubljuje se u jednu mulatkinju i ona mu postaje ljubavnica. 

Bodler je nemilice trošio novac naslijeđen od oca, zapao je u dugove, pa čak i pokušao da izvrši samoubistvo. 

Počeo je da piše pjesme i da prevodi priče Edgara Poa da bi otplatio dugove.

Cvijeće zla (Les fleurs du mal)

Svoje najpoznatije djelo, zbirku pjesama Cvijeće zla, objavio je 1857. godine. Zbirka je šokirala javnost jer govori otvoreno o porocima, posebno onim seksualnim. Iako je predgovor knjige posvećen Teofilu Gotijeu, poborniku larpurlartizma, ona ne predstavlja knjigu čistog umjetničkog karaktera, već neku vrstu Bodlerove ispovjesti. Što se tiče strukture samog djela, pjesme su raspoređene po podnaslovima i svaki dio govori o nekom poroku.

Prvi dio se naziva Splin i Ideal jer oslikava dosadu, nezadovoljstvo, agoniju. Drugi dio su Pariske slike, ili život u Parizu koji vode najjadniji ljudi. Treći dio se zove Vino i govori o zloupotrebi alkohola, droge i tjelesnih zadovoljstava. Revolt, poslije svega gore navedenog. Čovjek okreće leđa Bogu i poštuje satanu. Poslednji dio je Smrt. Svakako treba spomenuti njegove najpoznatije pjesme iz ove zbirke, a to su Veze i Albatros.

Bodlerova djela

Saloni, 1845-46

Cvijeće zla, 1857

Moje ogoljeno srce, 1859-60

Lažni raj, 1860

Olupine, 1866

Male pesme u prozi, 1869

Kraj 

Od 1857. godine Bodler je sve češće bio podložan psihičkim smetnjama i napadima i to ga ometa u radu. Boraveći u Naviru, doživeo je krizu, i preminuo je kada je doveden u Pariz, poluparalizovan.