Aleksandar Blok - Jesen Pozna

JESEN POZNA
 

Jesen pozna. Nebo se otvorilo,
po šumama – promaja tišine.
Na obali, rusalka oborila
bolnu glavu, tu da otpočine.

Svoje pruge magla nisko nosi,
ko patka su u tršćaku sada.
Po zelenoj i dugačkoj kosi,
uz šuštanje, žuto lišće pada.

Kroz daleke proplanke dok bježi,
mjesec šuška i vidi sve više –
zapletena u zelenoj mreži,
niti spava ona, niti diše.

Mir bez daha – čarolijom sine.
Neizreciv bol se smiri njen.
A na svijet se, skovan od svježine,
to izlio zvonko-plavi tren.

Aleksandar Aleksandrovič Blok (rus. Александр Александрович Блок;  Sankt Peterburg, 16. novembar 1880 — Petrovgrad, 7. avgust 1921) je bio ruski pjesnik, najznačajniji predstavnik ruskog simbolizma.

Odgojen u izrazito intelektualnoj sredini svoje porodice, upoznao se rano s najboljim dostignućima ruskog i evropskog pjesništva kao i modernog lirskog izraza. U književnost ulazi simbolističkim Pjesmama o divnoj dami (Stihi o prekrasnoj dami 1898 — 1904.) u kojima obrađuje mistično-religioznu tematiku i u melodioznim stihovima punim nedorečenosti uspjeva da izrazi nedefinisane težnje svoje generacije za nedostižnim idealom.

Postepeno u njegovu poeziju počinje da se uvlači oštar smisao za životnu realnost i tematika se proširuje motivima iz gradskog života.

Pod uticajem revolucionarnih previranja u Rusiji, pjesnik napušta konačno i svoju društvenu izolaciju, priključuje se naprednim strujama i u svojoj najpoznatijoj poemi Dvanaestorica (1918.) daje grandioznu simboličnu viziju revolucije.

Stilski, Blok u toj poemi obogaćuje rafiniranu tehniku svog simbolističnog izraza (muzikalnost i ritmička raznolikost stiha, metaforika i simbolika) smjelim mješanjem različitih stilova i tehnika (ubacivanjem žargona, parola, satire i parodija, folklornih elemenata itd.), te postaje jedan od preteča moderne evropske poezije.

Blok je rođen u Sankt Petersburgu, u sofisticiranoj i intelektualnoj porodici. Neki od njegovih rođaka bili su književnici, otac je bio profesor prava u Varšavi, a djeda po majci rektor Petrogradskog univerziteta. Nakon razvoda njegovih roditelja, Blok je živjeo sa rođacima u selu Šahmatovu blizu Moskve, gdje je otkrio filozofiju Vladimira Solovjeva i pjesme tada nejasnih pjesnika 19. veka, Fjodora Tjutčeva i Afanasija Feta. Ovi uticaji će se odraziti na njegova rana djela, kasnije sakupljena u knjizi Ante Lucem.

Godine 1903. oženio je Ljubu Dmitrijevnu Mendeljejevnu, ćerku poznatog hemičara Dmitrija Mendeljejeva. Kasnije on zbog nje ulazi u svađu sa svojim kolegom Andrejem Belijem, koja se umalo nije završila dvobojem. Ljubi je posvetio ciklus poezije, po kome je i postao poznat, Stihovi prekrasnoj dami (1904).

Pod uticajem Solovjeve doktrine, Blok je imao nejasne apokaliptične strahove i često oklijevao između nade i očaja. „Osjećam da veliki događaj dolazi, ali šta je tačno nisam otkrio“, napisao je u svom dnevniku tokom ljeta 1917. godine. Blok je, sasvim neočekivano za većinu njegovih poštovalaca, prihvatio Oktobarsku revoluciju kao konačno rješenje ove apokaliptične čežnje.

Do 1921. godine, Blok je postao razočaran Ruskom revolucijom. Nije napisao nikakvu poeziju u poslednje tri godine. Blok se žalio Maksimu Gorkom da je njegova “vjera u mudrost čovječanstva” završena. On je objasnio svom prijatelju Korneju Čukovskom zašto više nije mogao da piše poeziju: “Svi zvuci su prestali. Zar ne čuješ da nema više zvukova?” U roku od nekoliko dana Blok se je razboljeo. Njegovi ljekari zatražili su da Blok bude poslat na liječenje u inostranstvo, ali mu nije bilo dozvoljeno da napusti zemlju. Gorki je zatražio vizu za njega. Dana 29. maja 1921. on je napisao Anatoliju Lunačarskom: “Blok je najbolji pjesnik Rusije. Ako mu zabranjujete da ode u inostranstvo, i umre, vi i vaši drugovi ćete biti krivi za njegovu smrt!” Blok je dobio dozvolu tek 10. avgusta, nakon smrti.

Umro je 7. avgusta 1921. godine u svom stanu od zapaljenja srčanih zalizaka. Sahranjen je na Volkovom groblju Sankt-Peterburga.

-današnji citat-

"Ima izvesnih patriota zbog kojih nam omrzne otadžbina, i sveštenika zbog kojih nam omrzne crkva i vera, i vojskovođa zbog kojih nam omrzne vojska i herojstvo, i žena zbog kojih nam omrzne ljubav." Jovan Dučić

Vitruvijev čovjek (Leonardo da Vinci)

Vitruvijev čovjek je svjetski poznati crtež italijanskog umjetnika Leonarda da Vinčija iz oko 1487. godine. Uz crtež se nalaze i bilješke temeljene na djelu slavnog starorimskog arhitekte Vitruvija. Izveden je tušem i perom na papiru, a prikazuje figuru muškarca  u dva polažaja koji se preklapaju, s raširenim rukama (u jednoj) te raširenim rukama i nogama (u drugoj), dok su oko njih opisani kružnica i kvadrat. Crtež i tekst se ponekad nazivaju Zakonom proporcija ili, rjeđe, Proporcijama čovjeka. Čuva se u galeriji Gall dell'Accademia u Veneciji i, poput većine radova na papiru, prikazuje se samo povremeno.

Vitruvijev čovjek predstavlja spoj umjetnosti I nauke tokom renesanse, te je savršen primjer Leonardova zanimanja za proporcije. Takođe predstavlja i kamen temeljac Leonardovih pokušaja da uspostavi vezu između čovjeka i prirode, tj. svojevrsnu „kozmografiju mikrosvijeta” (cosmografia del minor mondo) koju je nastavio kroz svoje anatomske crteže, jer je vjerovao kako je struktura ljudskog tijela analogna strukturi svemira.

Sergej Aleksandrovič Jesenjin - Ostade mi zabava jedina

OSTADE MI ZABAVA JEDINA

Ostade mi zabava jedina:
Prst u usta - i zviždanje orno.
Glas me bije kao bludnog sina,
Što skandale pravi neumorno.

Ah! Smešnog li ovog jada moga!
Smešni jadi život ispuniše.
Stid me što sam verovo u Boga,
Boli me što ne verujem više.

Zlatne moje daleke daljine!
Svakodnevje mrtvilom me tače.
Svi skandali moji i sve psine,
Behu zato da izgaram jače.

Maziti i razdirati znaju,
Pesnici,što kobni nose pečat.
Ja sam hteo da u zemom kraju,
Belu ružu s crnom žabom venčam.

Nek' se nisu ni obistinili,
Svi naumi mojih cvetnih dana,
Duša gde su đavli gnezdo svili,
Anđelima,znači,beše dana.

U radosti koju nemir muti,
Čas kad stigne da se otud krene,
U svojo ću posednjoj minuti,
Da zatražim od ljudi kraj mene:

Da za grehe moje nebrojene
I neveru u milost za nas
U rubaški ruskoj stave mene
Pod ikonu na samrtni čas.

Sergej Aleksandrovič Jesenjin (3. oktobar 1895- 28. decembar 1925) bio je ruski pjesnik.
Jesenjin važi za jednog od najboljih i ujedno najomiljenijih pjesnika Rusije. Zbog porijekla sa sela, on je sebe smatrao „pjesnikom sela“, i u mnogim svojim djelima bavio se životom na selu. Rođen je u selu Konstantinovo u Rjazanjskom regionu, 1895.
Počeo je da piše poeziju sa devet godina. Kao vunderkind, preselio se u Moskvu 1912. i počeo da radi kao lektor u izdavaštvu i da paralelno pohađa studije na Moskovskom državnom univerzitetu. Godine 1915, preselio se u Sankt Peterburg, gdje je upoznao pjesnike Aleksandra Bloka, Sergeja Gorodetskog, Nikolaja Kljujeva i Andreja Belog. Uz njihovu pomoć, Jesenjin je izgradio svoju poetiku i postao poznat u književnim krugovima.
Od 1922. do 1923. bio je oženjen američkom plesačicom Izadorom Dankan, koju je pratio na turnejama. Neobično je bilo to da on nije govorio strane jezike, dok ona je znala samo nekoliko desetina riječi ruskog. Kao posljedica alkoholizma, Sergej je stekao loš glas zbog vandalizma po hotelskim sobama. Očaji pijanstva vidljivi su u njegovim pjesmama iz ovog perioda. Brak sa Isidorom nije dugo trajao, tako da se 1923. vratio u Moskvu.
Jesenjin je bio u braku ukupno pet puta. Prvi i drugi brak je bio sa Sinaidom Rajh, sa kojom je imao dvoje djece. Imao je i dvoje vanbračne djece (jedno od njih je bio poznati matematičar i disident Aleksandar Jesenjin Volpin). Poslije Isadore Dankan, oženio se mladalačkom simpatijom Galinom Belislavskajom, a kasnije Sofijom Tolstoj, unukom Lava Tolstoja.
U početku, Jesenjin je podržavao Oktobarsku revoluciju, međutim kasnije se razočarao njenim posljedicama. Veliki broj njegovih djela bio je zabranjen u Sovjetskom Savezu, naročito u vrijeme Staljina.
Posljednje dvije godine Jesenjinovog života su bile pune pijanstva i lutanja, ali je u tom periodu napisao neke od svojih najboljih pjesama. Dugo se smatralao da je svoj život okončao vješanjem u sobi lenjingradskog hotela „Angleter“ (Angleterre) međutim postoji sumnja se da je to bilo ubistvo po nalogu agenata zvanične vlasti. Imao je 30 godina. Galina Belislavskaja ubila se na Jesenjinovom grobu godinu dana kasnije.

-današnji citat-

"Ako si se uputio prema cilju i putem počeo da zastajkuješ i kamenjem gađaš svakog psa koji laje na tebe, nikada nećeš stići na cilj." 
Fjodor Mihailovič Dostojevski

Aleksandar Sergejevič Puškin - Pjesniku

PJESNIKU

Za ljubav svijeta - ljudi, Pjesniče ti ne mari!
Velike hvale huka - to je trenutan šum.
Hladan je smijeh gomile; glupakov sud pokvari
Smisao. Al' ti budi - čvrst i sam ko tvoj um.

Ti - car si. I sam živiš. Kreće te volja tvoja,
Tamo kuda te vodi slobode tvoje put.
Usavršavaj samo duhovna blaga svoja,
Ne traži da svijet puni - mirnog ti posla kut.

Blagorodni su samo tvog srca pravi trudi;
O djelu umjetničkom umjetnik strože sudi...
A pusti i glupaku, pusti gomili toj

Neka te brani, ili šta hoće neka zbori
Nek' pljuje onaj oltar gdje tvoja svjetlost gori
Nestašluk djece neka koleba presto tvoj.

Aleksandar Sergejevič Puškin

 (1799-1837) 

Ruski pjesnik, potomak Abisinca Avrama Petroviča Hanibala, koji je sa obala Afrike doveden Petru Velikom. Živjeo je u aristokratskoj porodici i rano počeo da piše pjesme, prikazujući pri tome veliku prirodnu obdarenost. Rado je čitao slobodarska djela francuskih pisaca: Voltera, Rusoa i druge. Ta lektira nadahnula je i njega da u svojim pjesmama izrazi napredne ideje revolucionarnog karaktera. Najvažnija su mu djela: Evgenije Onjegin, Boris Godunov, Poltava, Bronzani konjanik i Cigani. Po duhovnoj snazi i pjesničkom poletu Puškinova djela čine vrhunac ruskog pjesništva. Poginuo je u dvoboju sa jednim oficirom u svojoj 38. godini.

Stari gitarista (Pablo Picasso)

Stari gitarista iz 1903. godine je jedna od najpoznatijih slika Plavog, simbolističkog perioda Pabla Pikasa. Njegov takozvani Plavi period sastoji se gotovo isključivo od slika prosjaka i skitnica, odbačenih žrtava društva, čiji je patos odraz umjetnikovog ličnog osjećanja usamljenosti. Danas se ova slika nalazi u Institutu umjetnosti u Čikagu.

Plavi period Pablo Pikaso je počeo 1903. godine remek-djelom Sjećanje-Sahrana Kazagemasa. Sliku je posvetio svom bliskom prijatelju Kazagemasu, koji se ubio u jednom pariskom baru zbog neuzvraćene ljubavi. U ovom periodu Pikaso slika mnogo emocionalne psihološke teme ljudskog siromaštva i otuđenja, bolest, bol, patnju. Iz tog perioda je i čuvena slika Stari gitarista.

Slika Stari gitarista je jedan neobičan amalgam manirizma i umjetnosti Pola Gogena i Anrija de Tuluz Lotreka. Na slici se zapažaju blago izvijene konture koje su natopljene ličnom sjetom jednog dvadesetdvogodišnjeg umjetnika, Pikasa.

Slika prikazuje starog, slijepog, čovjeka u pohabanoj odjeći, koji svira ulicama Barselone. Njegova figura je tanka, nalik na skelet, i malo savijena iznad gitare. Gracioznost njegovih mršavih udova podsjeća na El Greka. Velika, braon gitara ispunjava prostor oko gitariste psihički i simbolično. Iako, bezizražajno braon boje gitara postaje upadljiva u odnosu na plavu pozadinu koja je centar i fokus, i za gitaristu, i za posmatarača. I fizički i simbolično gitara popunjava prostor oko usamljene figure gitariste, koji zaboravlja svoje slijepilo i siromaštvo dok svira. Izduženim prstima on trza žice svoje gitare, i kao da svira posljednju pesmu nade. Taj stari svirač prima svoju sudbinu sa mirenjem koje izgleda gotovo svetačko.

Monohromatska hladna plava gama slike uklanja radost promjene boja i svjetla, i kreira ravne dvodimenzionalne forme koje gitaristu izdvajaju iz vremena i prostora. Prigušena plava gama stvara melanholičnu atmosferu i naglašava tužnu temu. Takođe, ulje na panelu stvara tamniju i više pozorišnu atmosferu na slici.

Stari gitarsta je primjer mirne slike sa temom koja se može interpretirati na različite načine. Slijep i siromašan umjetnik zavisi od gitare, a mala naknada prolaznika mu omogućava preživljavanje. Gitara je i muzički instrument koji znači iskazivanje emocija. To omogućava gitaristi da smanji svoju usamljenost. Neki istoričari umjetnosti vjeruju da ova slika izražava usamljeni život umjetnika i njegove borbe za uspijeh u karijeri. Dakle, umjetnost, postaje simbol reakcije i izolacije. Ali, uprkos izolaciji gitarist-umjetnik na ovoj slici da bi preživjeo zavisi od društva. Slika je tako postala jedna snažna alegorija ljudske egzistencije.